Zašto inflacija i dalje boli, čak i kad statistika kaže drugačije

Kada Eurostat objavi da je godišnja inflacija u eurozoni pala ispod tri posto, vijest se prezentira kao ohrabrujuća. No u supermarketima, na benzinskim postajama i u stanodavnim ugovorima, mnogi Hrvati primjećuju nešto sasvim drugo. Zašto postoji taj jaz i je li on strukturna pojava ili privremena anomalija? Odgovor leži u tome kako se inflacija mjeri. Harmonizovani indeks potrošačkih cijena, koji Eurostat koristi, prati košaricu roba i usluga koja se jednom godišnje revidira. Košarica je konstruirana tako da odražava prosječnu potrošnju prosječnog kućanstva — što znači da kućanstva s nižim prihodima, koja troše veći udio na hranu, stanarinu i energiju, u stvarnosti plaćaju višu efektivnu inflaciju nego što statistika sugerira. Istraživanje koje je 2023. proveo Institut za javne financije pokazalo je da je efektivna inflacija za donji kvintil prihoda bila između 1,5 i 2,2 postotna boda viša od objavljenog prosjeka. To nije mala razlika — za obitelj koja zarađuje 1.200 eura mjesečno, to znači između 18 i 26 eura dodatnih troškova svaki mjesec, bez povećanja životnog standarda. Drugi faktor je takozvani Grainger efekt: kada cijene padnu, prodavači rijetko snižavaju cijene do prethodnih razina. Umjesto toga, sporije povećavaju — ali baza ostaje viša. Treći, manje vidljivi faktor je shrinkflation, smanjivanje pakiranja bez smanjivanja cijene. Mnoge prehrambene kompanije smanjile su gramažu proizvoda za 10 do 15 posto između 2021. i 2024., a da to nisu eksplicitno komunicirale potrošačima. Statistički, to se ne evidentira kao rast cijene — jer cijena po pakiranju ostaje ista. No kupovna moć pada. Sve to zajedno objašnjava zašto osjećaj inflacije i službena inflacija idu različitim putevima — i zašto je važno razumjeti što točno mjere brojevi koje svaki tjedan čitamo u vijestima.